Učtivo pitati i reći da nešto ne znaš

Direktno pitanje nepoznatoj osobi — Where is the station? — sastavljeno je pravilno, ali zvuči oštro, skoro kao zahtev, čak i sa Excuse me (A1 #21). Učtivije je pitanje uviti u okvir: Could you tell me…? — „Možete li mi reći…?“, Do you know…? — „Znate li…?“. Tako nastaje indirektno pitanje — pitanje ugrađeno u drugu rečenicu.

Njegovu građu već si video u prepričavanju pitanja (B1 #15): red reči izjave, nema do, u pitanju bez upitne reči — if. Razlika je jedna. U prepričavanju si obaveštavao o pitanju koje je postavljeno ranije, i vreme se pomeralo. Ovde svoje pitanje postavljaš sada, pa vreme ostaje isto kao u direktnom pitanju.

Oblik: okvir + upitna reč (ili if) + podmet + glagol.

Menjaju se tri stvari odjednom. Red reči postaje kao u izjavi: prvo podmet, zatim glagol — where the station is. Pomoćni glagoli do, does, did nestaju, a njihov nastavak se vraća glavnom glagolu: does … open → opens, did … cost → cost. Pitanje bez upitne reči, na koje se odgovara sa „da“ ili „ne“, dobija if ili whether — to je englesko „da li“.

Ako je upitna reč podmet. U pitanjima Who lives here?, What happened? red reči je ionako kao u izjavi, a do nema. Zato se u okviru ništa ne menja: Do you know who lives here?, Could you tell me what happened? Ali u What is that building? podmet je that building, i njega treba staviti ispred glagola: Do you know what that building is?

Okviri — od jednostavnog do najblažeg:

I was wondering if… doslovno znači „pitao sam se da li…“, i prošlo vreme ovde nije o prošlosti: ono ublažava molbu, kao could umesto can. A I wonder… bez prošlog vremena — „pitam se…“, „zanima me…“, misao naglas: I wonder where she is. — „Pitam se gde je.“

Upitnik se stavlja prema okviru. Ako je okvir pitanje (Do you know…, Could you tell me…), na kraju je upitnik. Ako je izjava (I don't know…, I wonder…, I was wondering…), na kraju je tačka, iako unutra stoji upitna reč.

Reći da ne znaš. Ista indirektna pitanja stoje posle I don't know, I'm not sure, I can't remember, I have no idea:

if ili whether. Skoro uvek može i jedno i drugo; whether je malo zvaničnije. if ovde znači „da li“, a ne „ako“, pa posle njega može buduće vreme: I don't know if he'll come. — „Ne znam da li će doći.“ Pravilo „posle if sadašnje vreme umesto budućeg“ (A2 #27) odnosi se samo na „ako“.

Uporedi sa prepričavanjem:

Upitna reč + to + glagol. Kada je reč o tome šta treba uraditi, zavisna rečenica može da se skrati: I don't know what I should do = I don't know what to do. Slično je i u srpskom: „ne znam šta da radim“. Tako rade what, where, how, who, which, when i whether:

Radnju u tom obliku vrši ista osoba kao u glavnom delu ili „bilo ko“. Ispred to može samo whether, ne if: whether to stay.

Tako se ne kaže. ✗ I don't know why to go → ✓ I don't know why I should go. Sa why skraćenog oblika nema — samo puna zavisna rečenica, iako srpski kaže „ne znam zašto da idem“.

Proveri se. Kako učtivo pitati Where's the nearest cash machine? Zašto je u I wonder where he is na kraju tačka? Kako kraće reći I don't know what I should say?